OBILJEŽEN MEĐUNARODNI DAN MIRA
Danas je u cijelom svijetu obilježen Međunarodni dan mira koji je Rezolucijom UN iz 2001. godine određen za dan nenasilja i prekida neprijateljstava na globalnom nivou.
Cilj obilježavanja ovog dana je pružanje mogućnosti svim pojedincima, organizacijama i ustanovama da zajednički šire ideju dobrih odnosa, razumijevanja, tolerancije, te da na taj način šalju poruke mira.
Sa istim ciljem su danas u Gimnaziji „Panto Mališić“ realizovane aktivnosti čiji su ishodi bili usmjereni na razumijevanje značaja mira u svijetu. U okviru radionica u svim odjeljenjima učenici su se upoznali sa značajem ovog dana, a zatim su i sami napravili listu trenutnih konflikata u svijetu, i razloge/uzroke koji su doveli do njih. Nakon diskusije putem koje su pokušali identifikovati načine koji bi mogli da utiču na to da se preventivno djeluje na pojavu sukoba, u grupama su ispisane poruke mira i napravljen logo koji simbolično predstavlja ovaj dan.
Kao jedna od poruka koja pobuđuje na razmišljanja o posljedicama ratnih dešavanja i o značaju mira i blagostanja u životu svakog pojedinca, pročitana je kratka priča „Tišina rajskog vrta“, čiji je autor profesorica Ljerka Petković.
Nakon radionica, u amfiteatru škole prikazane su prezentacije o nedavnim posjetama učenika Njemačkoj i Rusiji, u okviru razmjene sa ovim zemljama.
TIŠINA RAJSKOG VRTA
Ja se zovem Marija. I Samira se zovem. Princeza Ksenija sam ja. Iris mi je nadimak. Iman ja moje drugo ime. Anđelija me poneko zove. I Galina. I Lili.
Napustila sam svoj topli dom. I to je sve. Zar je važno koliko sam imala godina u tom strašnom trenu kada se srušilo sve što je činilo jedan miran i ispunjen život? Da li taj podatak može da promijeni nešto? Imala sam deset godina i plave uplašene oči koje su se trudile da ne izgube iz vida šarenu maminu haljinu u nepreglednoj koloni koja se sporo vijugala kao zmija koja svlači svoju košuljicu. Imala sam dvadeset i smeđe uplakane oči uprte u žičanu ogradu koje me dijelila od dalekog civilizovanog svijeta koji me nije želio u svom naručju. Imala sam trideset i crne zabrinute oči koje samo majka koja strepi nad životom svoga djeteta ima. Možda sam i četrdeset imala kada su padale glave, vlade, kraljevi i sultani. Imala sam sve vrijeme ovoga svijeta u trenutku kada sam napustila sve.
I kome je važno da li je na mojoj glavi bila marama, kruna ili šamija? Da li su moje ruke bile prazne ili sam jahala na konjima čije su bisage pune zlate skrivale teške tajne? Da li nešto mijenja podatak da sam bila zaljubljena i sama? I da me na dalekom sjeveru čekao vjerenik koji je izgubio moj lik na tuđim prašnjavim cestama?
Ja vjerujem u Boga. On me spasio iz ruku užasa. On me poveo preko podivljalih rijeka i zapaljenih šuma. I svuda je našao izlaz – kada sam bježala od carskog apsolutizma koji je kosio sve pred sobom, i kada sam iz svoje domovina na Kubi morala da tražim spas na sjeveru, i onda kada sam preko noći morala da napustim svoju Somaliju, kada je Bosna gorela, kada je Sirija rušena, kad je Njamačka dijeljena, kad se Jugoslavija raspadala. Princeza sam bila u prošlom životu, ali princeza svojih roditelja, u svili odgajana. A dvije godine na golom podu spavala, s miševima, bubama, mravima. I kome je to važno danas kada život ide dalje?
A kada se sve te silne duše koje u meni žive slegnu i smire, kada svoju gorčinu pretvore u snagu onoga, kako je veliki pisac znao da kaže, „koji je izgubio sve“ i spreman je da poleti, kada sa svog kaputa otresem prah zabluda i prošlih dana, ja postajem ona koja navlači masku zadovoljne žene. I tada koračam sigurno, samosvjesno, ponosno. I ne mora niko da zna da se sjećam onoga što sam ostavila, ni da me boli put koji sam prošla. Sada sam, jednostvano, tu.
Zaštićena tišinom rajskog vrta.
